MOLIM VAS, NEMOJTE NAS RAZUMJETI
Nešto kontam, nikad nije bilo više konferencija, seminara, podcasta, portala i prezentacija o kreativnosti. Nikada više ljudi nije govorilo kreativcima kako da budu kreativniji. Kako da razmišljaju „out of the box”, kako da koriste ovaj ili onaj alat, kako da pronađu insight, kako da generišu više ideja.
A možda imamo pogrešan problem.
Kreativnosti nam, zapravo, ne nedostaje. Ima je mnogo više nego što mislimo.
Posebno u ovim zemljama Balkana. Mislim da smo prekreativni. I ta kreativnost realno nije vještina koju ćemo nekome instalirati nakon dva dana radionice.
Kreativnost je ruda. Ne pravimo je, već je iskopavamo. Pitanje je samo kakvo je čije nalazište, koliko duboko smo spremni kopati i, još važnije, hoćemo li ono što pronađemo uopće pustiti na površinu.
E, tu sam te ček'o! Tu počinje problem. Kreativcima ne treba još jedan lik na bini sa stranim imenom koji će im pokazati kako je neko drugi jednom bio kreativan. Treba im prostor. Podrška. Vrijeme. Povjerenje. I možda najvažnije od svega… treba im malo nerazumijevanja.
Ne, nije greška. Važno je da nas ponekad ne razumijete, a da ipak budete spremni pomisliti: možda je ovo odlično. Frank Zappa je osamdesetih govorio o starim direktorima diskografskih kuća koji često nisu razumjeli eksperimentalnu muziku koja im je dolazila na sto. Upravo zato bi rekli, otprilike: ko zna, pustimo je pa ćemo vidjeti. Zappa je smatrao da su za umjetnost takvi bili manje opasni od „modernih”, samouvjerenih ljudi koji su bili ubijeđeni da tačno znaju šta publika želi.
Četrdeset godina kasnije, samo smo dobili više podataka. Danas znamo šta je publika kliknula, koliko je gledala, gdje je stala, šta je preskočila, šta je kupila, kada je kupila i na šta liči ono što je kupila jučer.
Sve to je korisno… Ahaaa. Ali podaci imaju jednu ozbiljnu manu: izvanredno dobro opisuju ono što se već dogodilo, jer oni govore o prošlosti.
Kreativnost se, s druge strane, često bavi onim što se još nije dogodilo.
E, tu ti nastaje sudar.
Od ideje se traži da bude nova, ali i dokazana. Neočekivana, ali sigurna. Ubi nas ta sigurnost outputa. Kažu: daj da bude drugačije, ali da liči na nešto što je već uspjelo. Dajte, kreativci, budite hrabri, ali da to nikoga ne uznemiri.
Mahajte, molim vas. To nije kreativni proces. To je sofisticirani način proizvodnje prosjeka. Štancamo prosjek na sve strane. Evo, samo skontajmo svi skupa jedan paradoks… Nikada nismo imali moćnije alate. Tehnologija koja nam je danas dostupna donedavno bi izgledala kao teški futurizam. Slika, film, muzika, animacija, prototip, web, cijeli svijet, možemo sve to napraviti brže nego ikada. Ali tehnologija je drastično spustila tehničke barijere između ideje i realizacije.
Pa gdje su onda sve te velike ideje?
Ne dešavaju se proporcionalno mogućnostima koje imamo. I neće. Jer problem nikada nije bio samo u tome možemo li nešto napraviti. Problem je smijemo li.
Jedina prava barijera između mašina pokretanih vještačkom inteligencijom i beskonačne količine prosječnog sadržaja jesu ljudi pokretani inteligencijom. Ljudskom. Nesavršenom. Ne uvijek racionalnom.
U toj barijeri su mašta, instinkt, empatija, sjećanje, iskustvo, ukus, sumnja, ludost i ljubav. (Op. a. Kako sam ovo fino napisao, volio bih da me pamte po ovome.) Sve ono što još ne stane uredno u tabelu. Sve ono zbog čega ideja ponekad izgleda pogrešno prije nego što postane očigledno da je bila prava. To je naš ledeni zid između dva svijeta, kao u Game of Thrones.
Zato možda ne treba još jedna konferencija koja će kreativce učiti kako da budu kreativni. Možda nam treba konferencija za sve ostale o tome kako da izdrže kreativnost. Kako da ne ubiju ideju u njenoj najranjivijoj fazi. Kako da ne traže deset sigurnijih verzija. Kako da ne koriste samo research. Kako da ne zamijene svoje nerazumijevanje dokazom da nešto nije dobro.
Naravno, povjerenje ne znači slijepo odobravanje svega što kreativac smisli. Kreativnost nije alibi za lošu ideju. Ali ako smo angažovali ljude upravo zato što razmišljaju drugačije, onda ih ne možemo svaki put vratiti u red čim zaista počnu razmišljati drugačije.
Ako sve razumijemo odmah, možda smo to već negdje vidjeli. Ako se svi odmah slažemo, možda smo već u safe zoni (fak sejf zon). A ako podatak unaprijed može potvrditi da će ideja uspjeti, možda više i nije ideja nego obrazac. Te velike kreativne stvari o kojima sanjamo uvijek traže nekoga ko će u jednom trenutku reći: ne kontam, ali vjerujem.
Moramo više vjerovati kreativnim mozgovima. Moramo njegovati ludost. Jer mašine će uskoro moći napraviti gotovo sve što možemo zamisliti. Naš posao je da ne prestanemo zamišljati ono što mašine, podaci i sigurni obrasci nikada ne bi predložili.
Budimo ljudi, jer ljudi su najkreativniji!